Auto trke Priče iz boksa

Gilles Villeneuve

Gilles Villeneuve je jedan od najvećih vozača u povijesti Formule 1. Postao je slavan i besmrtan zbog jedinstvenog stila vožnje koji je ponekad više sličio Rallyu nego Formuli 1. Svojom brzinom, hrabrošću, agresivnošću, pretjecanjima, spektakularnim prolaženjima kroz zavoje kližući, ali i užasavajućim izletanjima, oduševljavao je miljune gledatelja kadgod je vozio. Neki će reći da je bilo i boljih vozača od Gillesa ali svi će se složiti u jednom – nikada prije niti jedan vozač nije uspio tako osvojiti srca navijača širom svijeta.

Gilles Villeneuve nije rođen 18.01.1952. kao što mnogi dokumenti kažu nego točno dvije godine ranije, ali pravi datum rođenja je krio zbog straha da bi njegove prave godine mogle biti prepreka u karijeri. Zbog relativno kasnog početka bavljenja automobilizmom Gilles je trebao više vremena da postigne veliki uspjeh.
Još od djetinjstva bio je opsjednut automobilima i brzinom te je uspjevao uništiti svaki auto koji bi imao. Lokalni policajac još se sijeća: Mnogo puta bi ga zaustavio u prekoračenju brzine i za 60 km/h. Nikada se nije raspravljao sa mnom, odmah bi platio kaznu i rekao mi „Dobro, uhvatili ste me, ali ja ovo volim, to je jače od mene“.
Počeo je sa utrkama snowmobila u kojima se pokazao superioran nad ostalim sudionicima, a baš tim utrkama pridaje veliko značenje u doprinosu vještini vožnje bolida formule 1 pogotovo u kišnim uvjetima. „Ovi bolidi su mnogo klizali što me naučilo mnogo o kontroli. Vidljivost je bila očajna, osim ako niste bili vodeći niste mogli vidjeti ništa osim snijega koji je prštao. Odlično za reakcije, a to me naučilo i da ne brinem o utrkama na kiši.“
Sa ušteđevinom je financirao svoj ulazak u Formulu Ford i osvojio prvenstvo Quebeca te bio proglašen novajlijom godine 1973. Zatim je prešao u snažniju Formulu Atlantic i do 1976 je dominirao utrkama pobjedivši na 9 od 10 utrka.
Na utrci u Trois-Riviers te godine gostovala su neka od velikih imena iz svijeta Formule 1; Alan Jones, Patrick Depailler i James Hunt. Gilles ih je u utrci potukao, a Hunt, impresioniran vožnjom Kanađanina, obavijestio je čelnike svog tima McLarena da bi trebali što je prije moguće pozvati Gillesa. To se i dogodilo, pa je već 1977. godine Villeneuve dobio ponudu da vozi za McLaren u Silverstoenu. Dobio je bolid McLaren M23 sa brojem 40, stariji tip od Huntovog I Massovog M26.
U svom prvom susretu sa bolidom Formule 1 Gilles se uspio kvalificirati na 9. mjesto (od 26 bolida) mnogo ispred svog timskog kolege Jochena Massa. U utrci se probio na 7. mjesto ali zbog pregrijavanja motora morao je u box i tako je pao na 11. mjesto. Znajući da možda neće imati drugu šansu dao je sve od sebe i do kraja utrke postavio 5. najbrži krug i iako preteknut za krug nije dopuštao vodećima da se odlijepe. Baš to je ipresioniralo Enza Ferraria i nagnalo ga da ponudi Gillesu ugovor. U svom prvom nastupu za Ferrari, 1977. godine u Kanadi, Gilles je utrku završio na 12. mjestu.

VELIKE UTRKE

Gilles Villeneuve je u Formuli 1 pobjedio 6 puta, ali u njegovom slučaju brojke ne govore mnogo. Ono zbog čega će Gilles zavuijek ostati zapisan zlatnim slovima u povijesti Formule 1 je fantastičan način na koji je Gilles dolazio do svojih pobjeda i postolja. Malo koji vozač je odvozio toliko nezaboravnih utrka kao Gilles.

VN Kanade – Montreal, 1978

Pobjedom na VN Kanade Gilles Villeneuve je postao prvi čovjek koji je svoju prvu pobjedu ostvario na svojoj domaćoj stazi. Ovo što slijedi je ulomak iz knjige Geralda Donaldsona i kako je Enzo rekao „Predstavlja smioni san koji se ostvario!“
U svojoj prvoj sezoni sa Ferrariem, Gilles se uspeo na pobjedničko postolje samo jednom. Treće mjesto iz Austrije, bio je, do tada, njegov najbolji rezultat karijere.
Po prvi puta se vozilo na stazi Ile Notre-Dame i Villeneuve se za utrku kvalificirao iza Jariera i Schecktera. Na startu nije imao previše sreće te se ispred njega i Schecktera probio Alan Jones i tako ga potisnuo na četvrto mjesto.
Jarier se činio nedodirljiv ali Jones je imao vidljivih problema sa upravljanjem bolida zbog polaganog dušenja gume. U 18-om krugu ga je pretekao Scheckter a krug kasnije i Villeneuve. Navijači su oduševljeno klicali Ferrariu na trećem mjestu, a još je luđe bilo kad se Gilles probio na drugo mjesto pretekavši Wolf Jodia Schecktera u 28-om krugu.
Jarier u crno-zlatnom Lotusu je već bio odmakao 30 sekundi. Ipak, Gilles se nije predavo nego je krenuo u juriš i tjerao bolid sve brže i uspjevao je smanjiti zaostatak. Oko polovice utrke Jarieru su počele popuštati kočnice a na odustajanje ga je primorao i kvar na hladnjaku.
Pritisak na Gillesa je strašno narastao u trenutku kada je preuzeo vodstvo. „Ti posljednji krugovi su bili mučenje. Čuo sam svakakve zvukove iz motora. I nije mi se to svidjelo jer sam morao voziti kao stara žena, šaltati na 10000 okretaja i paziti da nešto ne razbijem. Želio sam nastaviti voziti isto kao kad sam bio drugi i stizao Jariera. Tada sam pokušavao vršiti na njega što veći pritisak. Sve je bilo lako: šaltaš brzo, kočiš snažno i imaš punu snagu u zavojima. Volim jurišati i pokušavam priuštiti uzbuđenje ljudima koji su platili da gledaju trku.“
Gledatelji nisu ni slutili kako je teško bilo Gillesu voziti polako. „Poremetilo mi je ritam. Upravo sam odvozio 50 kurgova šaltajući bang-bang, pritišćući i otpuštajući spojku bang-bang. A sada sam to sve trebao činiti kao na usporenoj snimci; p-r-i-t-i-s-n-i spojku, p-r-o-m-i-j-e-n-i brzinu, o-t-p-u-s-t-i spojku…“
Napetost je rasla kad je u zadnjih nekoliko krugova usporio toliko da ga je preteklo nekoliko bolida koje je pretekao za puni krug. „Mrzio sam to! Vodiš a iako je krug iza tebe pretječe te i to ne izgleda dobro! Mnogim gledateljima nije bilo jasno što se događa.“
Kada je Gilles ušao u posljednji krug na stazi je nastao delirij. Gledatelji su skakali od sreće i uzbuđenja! Ali Gilles ih nije primjećivao. „Nisam ih vidio. Samo sam sebi ponavljao; „Ferrari je najbolji! Ferrari je najbolji! Nikad se ne kvari! Nikad se ne kvari!“ I nije, a kad je prošao posljednji zavoj rekao je sebi: „Sada se bilo što može dogoditi. Može se pokvarit što god hoće. Mogu ostat i bez goriva. Ali moć ću se dovući do cilja!“
Prošao je ciljem a urlanje navijača nadglasalo je zvuk vjernog Ferraria. „Pobjediti u utrci je nešto posebno, ali ostvariti svoju prvu pobjedu kod kuće je apsolutno nezamislivo! Moram zahvaliti gospodinu Ferrariu i čitavoj momčadi. Ovo je nevjerojatno zadovoljstvo. Ovo je najsretniji dan u mom životu.“ Gilles se čudno osjećao u novoj situaciji. Bilo mu je ugodno slušati skandiranja navijača koji su preskakali ograde samo da dođu bliže svom novom heroju. Ali on nije želio biti heroj svojim bližnjima i bilo mu je neugodno. Na postolju su uz njega bili 2. Scheckter i 3.Reuteman i obojica su bili tako sretni kao da su oni pobjedili a Reuteman je izjavio „Vrlo sam sretan što nisam pobjedio u utrci… Vrlo je dobar vozač i jednog dana će biti prvak.“
Scheckter je 3 godine ranije pobjedio u domaćoj utrci u Južnoj Africi i na pitanje da usporedi to sa ovim rekao je; „Polovica gledatelja je bila pijana i gađali su me bocama. Nije bilo ni približno lijepo kao danas ovdje.“

 

VN Francuske – Dijon, 1979.

Na VN Francuske 1979. godine Gilles Villeneuve je jos jednom pokazao nevjerojatnu veličinu svog talenta. U posljednjim krugovima ove utrke zbio se zacijelo najveći dvoboj u povijesti Formule 1.
Ovo je poglavlje iz knjige „Chasing the title“ Nigela Roebucka.
Kada Jean Pierre Jabouillea pitate za najbolji dan karijere, on nema potrebu razmišljati – „Dijon, zasigurno. Za mene se sve poklopilo: prva pobjeda za Renault, prva pobjeda za mene, pole position… i to u Francuskoj! Fantastično, stvarno. Svatko sanja o tome, zar ne?“ – zastao je na nekoliko sekundi i nastavio „Tužna stvar za mene jest da se nitko ne sijeća tko je pobjedio na VN Francuske 1979. Sijećaju se samo bitke za drugo mjesto! Već i sat poslije utrke sam osjetio to, a kad sam vidio snimku, nisam bio iznenađen…“
Jean Pierre Jabouille
Rene Arnoux
Gilles Villeneuve
Jacques Laffite
Kada je Rene Aronoux otišao iz Formule 1 na kraju 1989., mnoge su priče napisane o njegovoj dugoj karijeri, njegovim sezonama u Renaultu, u Ferrariu i Ligieru, o njegovih 7 pobjeda… Ipak, nista od toga vas neće u istom trenu podsjetiti na Aronuxa. Ne, zauvijek, Aronux ce biti zapamćen po Dijonu 1979., po svojoj bitci sa Gillesom Villeneuveom. Bila je to osma utrka sezone i Jody Scheckter je vodio po bodovima sa Laffiteom i Villeneuveom odmah na repu. Do ove utrke, vozači Renaulta Arnoux i Jabouille su imali poprilično mnogo problema sa pouzdanošću automobila i odazivom na gas. U Monacu su bili među posljednjima osramotivši se, pa su ovdje u Dijonu trebali dobar rezultat. I upravo se to dogodilo; prvi red je pripao žutim automobilima. Renault je za ovu utrku pripremio nove turbopunjače koji su značajno poboljšali okretni moment i što je najbitnije odaziv na gas. Zbog prednosti u snazi mogli su voziti sa mnogo više spuštenim krilcima i činili se da su klasa za sebe – sve dok Villeneuve nije odvozio čaroban kvalifikacijski krug i pridružio im se unutar 1m 07s. Nitko nije bio niti blizu. Vidjelo se da će ovo biti Gilles protiv domaćina.
Villeneuve je primjetio da Renault ne postiže mnogo veću brzinu od njega nego da koriste dosta spuštena krilca i dobijaju na vremanu u zavojima. „Trebam pobjedu ovdje da bi smanjio Jodyjevu prednost. Ne zanimaju me 3-4 boda. Ako Jabouille jednom povede utrku mislim da će ga biti nemoguće uhvatiti, tako da moram dobro startati. Nekako moram barem razdvojiti Renaulte u prvom krugu.“ Napravio je i bolje od toga; oba žuta automobila su startala dobro ali je crveni prošao između njih. Aronoux je promašio brzinu i pao na 9. mjesto.
U otvaranju utrke imali smo Gillesa u svom elementu bježeći od Jabouillea sekundu po krugu – „Voziti tako je bilo sve što sam mogao učiniti. Ima li smo vrlo malo downforcea i znao sam da uništavam Michelinke, ali koja mi je bila druga mogućnost – biti treći čitavu utrku i zaspati?“
VN Francuske je krenula predviđenim putem napokon u 15. krugu. Ipak Villeneuve je bio ispred Jabouillea ali sada je Arnoux sa drugim Renaultom bio 3. prestigavši takve kao što su Jones, Laffite, Lauda, Piquet, Scheckter… s lakoćom. Za Villeneuvea nije slutilo na dobro jer je do kraja ostalo još 65 krugova.
Jabouille je bio vrlo staložen i vozio utrku hladne glave. Znao je za Renaultovu nadmoć i da može stići Ferraria bez da se previše muči. Kako je stigao 30. krug Villeneuveova prednost je nestala – „Pogledao sam u retrovizore i vidiio da imam društvo.“
Koristeći neke vrlo opasne prilike kroz gužvu zaostalih za čitav krug, Gilles je dobio 4 sekunde ali do sredine utrke njegove su gume bile skroz istrošene, understeer u lijevim zavojima i oversteer u desnim zavojima. U 46. krugu Villeneuve više nije mogao ništa i Jabouille je prohujao pokraj njega na kraju ravnine – „Mogu reći da su njegove gume bile gotove kad sam ga prošao“ – Jabouille je rekao, „Kako je stigao do kraja na njima, nikada mi neće biti jasno.“
U Ferrarijevom boksu su pripremili nove Michelinke za Gillesa, a Scheckter koji je vozio mnogo sporije krugove od timskog kolege je već bio na promjeni. Ali Villeneuve je ostajao na stazi! U redu, sa Jabouilleom se nije moglo nista, ali Arnoux je bio na 15 sekundi od drugog mjesta. Deset krugova prije kraja razmak je pao na 4 sekunde i Gilles je izgledao kao vezana zvijer. Kako su ušli u zadnjih par krugova auti su bili kao jedno. Posljednje minute te utrke u Dijonu se teško mogu opisati riječima. Na kraju 70-og kruga Aronux je prešao Gillesa i na stazi je zavladao delirij. Činilo se da je to bilo to – Gilles se borio sa Renaultima, kockao se i izgubio. Ali Villeneuve nije tako mislio. „Kad me je Rene prošao, mislio sam da će prohujati i ostaviti me kao što je to učinio Jabouille. Imao sam mnogo problema sa upravljanjem ali sam ipak uspjevao ostati iza njega – tako da je i on morao imati problema!“
I imao je – u posljednjim kurgovima Renalut je imao problema sa dovodom goriva. „Pomislio sam, pokušat ću ga prestići što prije.“ objasnio je Gilles „Jer neće to očekivati. Na kraju startne ravnine nisam bilo dovoljno blizu ali sam otišao na unutrašnju stranu i kočio vrlo, vrlo kasno…“
Dimilo se iz sve četiri gume dok se Ferrari probijao pokraj Renaulta i išli su duž desnog zavoja jedan uz drugoga. Nitko, pa nisi sami vozači ne znaju zapravo koliko su se puta u tih nekoliko zadnjih krugova pretekli, koliko su se puta dotaknuli kotačima, proklizali, izletjeli s ceste, opet prolazili i opet dodirivali. Takva vožnja nije viđena u Formuli nikad prije ni od tada.
Na polovici zadnjeg kruga, dok je publika bila u divljem zanosu, činilo se da je Rene uspio. Na uzbrdnom oštrom zavoju osjetio se dovoljno siguran u svoju prednost da uzme zavoj široko, uobičajeno, po idealnoj liniji. Gilles je zakočio više nego kasno i provukao Ferraria kroz otvorena vrata.
Sada je pitanje pobjednika bilo riješeno – za vrijeme ovoga, 15 sekundi ispred, Jabouille je išao po značajnu pobjedu, ali njegova tragedija je bila ta što su svi gledali ispred njega i čekali, čekali. Tada je proletjelo crveno – žuto u trenu preko cilja, i kako su usporili Villeneuve je prijateljski, s puno poštovanja pozdravio Aronouxa na što mu je ovaj uzvratio istom mjerom.
Nismo trebali očekivati ništa drugačije. Bilo je divlje, bilo je borbeno, ali je bilo i čisto. „Ne znam koliko smo se puta dotakli“ rekao je Gilles „Ali znam da se to nije dogodilo zato jer je jedan od nas pokušavao drugoga izbaciti s ceste.“
„Bilo je zabavno! Prava bitka. Mislio sam da ćemo se zasigurno okrenuti, jer znate, kad se počnete kačiti kotačima vrlo je velika mogućnost da se jedan auto popne na drugi. Ali mi se nismo razbili, bilo je u redu, i nikada nisam tako uživao u utrci“- rekao je Arnoux.
Na slijedećoj utrci u Silverstoneu, Villeneuve i Aronux su bili strogo ispitivani od strane udruge vozača. Lauda, Fitipaldi, Scheckter i drugi su ih nazivali neodgovornim i glupim.
„Sa mjesta gdje su oni bili – što su mogli znati?!“ – komentirao je Gilles kasnije. „Nisam mogao vjerovati da čujem to što govore. Isuse, oni bi trebali biti vozači!“ Andretti, koji je bio odabran od strane drugih vozača kao najbolji vozač, nije bio kritičan: „Nemamo se šta brinuti. Samo dva mlada lava koji se grebu.“
Više od 20 godina poslije na stazi nije viđeno ništa slično.

VN Nizozemske – Zandvoort, 1979.

Nakon Velike Nagrade Austrije 1979. godine, mnogo se pričalo o Villeneuveovom borbenom duhu. Naime Gilles se u Austriji kvalificirao na peto mjesto ali je startao nevjerojatno. Očevici kažu da se činilo kao da je ispaljen iz topa. Gilles se do prvog zavoja već probio na prvo mjesto. Alan Jones, osvajač polepositiona je rekao: „Očekivao sam da ću ugledati žuto bijeli auto (Renault s turbo motorom koji je bio s njim u prvom startnom redu) ali nikako nisam očekivao crveni. Stvarno sam se zamislio u tom trenutku pitajući se kako je on sada tu došao!?“
Nitko nije ni slutio da je to bilo ništa prema onome što ih očekuje u slijedećoj utrci – na Velikoj nagradi Nizozemske. Jones je u toj utrci još jednom pobjedio ispred Schecktera i Gilles je uvidio da gubi borbu za naslov. Ipak njegovo ime je bilo to koje je ispunjavalo naslovnice.
Gilles je startao kao šesti, no nakon nekoliko krugova već je bio na repu vodećeg Williamsa Alana Jonesa. Na kraju ciljne ravnine, kad su se pri punoj brzini približavali čuvenom desnom zavoju Tarzan, Villeneuve je izašao iz Jonesove zavjetrine i izbacio se u lijevu stranu želeći ga proći na kočenju. No, Australac nije pustio gas i ušli su u zavoj jedan do drugoga – Gilles s vanjske strane. Čitavu okuku su prošli jedan uz drugoga, ali na izlasku iz jednog od najtežih zavoja u Formuli 1, Gilles je djelić sekunde ranije hrabro pritisnuo puni gas i uletio centimetar ispred Jonesa. Publika, koja je do tada zadržavala dah, veličanstveno je klicala Gillesu zbog prikazane hrabrosti.
Deset krugova kasnije Gilles je imao prednost od 4 sekunde, no u boksu Ferraria je vladala zabrinutost. Gilles je klizao svud po stazi a Jones se sasvim približio. „Podupravljanje je bilo sve gore i mislio sam da su mi gume već istrošene.“ – rekao je Gilles nakon utrke. I bio je u pravu, problem je bio s gumama – stražnja lijeva guma je polako dušila a u 47. krugu je uzrokovala veliko okretanje Ferraria. Okrenuo se za 360°, a iz guma su izlazili bijeli oblaci dima. Jones je morao snažno kočiti da izbjegne Ferraria. Ali Gilles je još jednom prikazao nevjerojatno umjeće u kontroliranju automobila i još jednom je izveo čudo i vratio se na stazu, ali sada na drugo mjesto.
No, kada je prolazio ciljnom ravninom, guma je odjednom pukla i činilo se da će Gilles završiti u ogradama zavoja Tarzan. Ipak, i ovaj put se uspio spasiti i nekako se zaustavio na zemlji uz stazu. Publika je ponovno poludjela od uzbuđenja i pljeskala toj nečuvenoj kontroli auta.
Ali, zabava je tek počinjala i svi su u nevjerici gledali ono što se dalje odvijalo. Gilles je podigao vizir kacige, pogledao unatrag, startao motor, ubacio u rikverc i vratio se na stazu. Očito je bilo da je njegov cilj stići do boxa na promjenu gume ali trebalo je proci još 4 kilometra. Osakaćeni Ferrari vozio je po Zandwortu, prednje desno kolo je bilo na trenutke u zraku tako da je Gilles povremeno, uz veliko iskrenje, vozio i na dva kotača.
Uskoro je vozio brzinom neoštećenih bolida ali ni čvrsti Ferrari nije mogao izdržati ovakvo kažnjavanje. Nakon pola kruga stražnje kolo se gotovo potpuno otkačilo i vuklo za Gillesom. Iskrilo se dok je Villeneuve vozio čas na tri, čas na dva kotača, jednom rukom kontrolirajući bolid a drugom mašući publici koja je oduševljeno gledala Gillesa znajući da im ovako nešto niti jedan drugi vozač ne može priuštiti.
Napokon se dovukao u box i ostao sjediti u kokpitu mašući mehaničarima da zamjene gumu. Vikao je: „Stavite jebenu gumu tamo! Pustite me natrag na stazu!“ Napokon su ga uvjerili da izađe i pogleda štetu… Kasnije je bio kritiziran za divlju i opasnu vožnju no on je odgovorio: „Iz kokpita nisam mogao znati što točno nije u redu. Jedino što sam znao je da se još može micati. Znao sam da je nešto teško ošteceno, ali dok se bolid micao mislio sam da ima šanse za popravak. Za mene, dok se god bolid miče, ja ću ga voziti.“
Gillesovi obožavatelji, među kojima i Enzo Ferrari, nakon te vožnje su ga uspoređivali s velikanima poput Alberta Ascarija, Bernda Rosemeyera i Tazia Nuvolarija koji je pobjedio vozeći na tri kotača.

VN Španjolske – Jarama 1981.

Ovo su djelovi iz Villeneuveove biografije Geralda Donaldsona.
U kvalifikacijama za VN Španjolske, Gilles je izborio sedmo mjesto i to zahvaljujući vožnji na samoj granici svog teško upravljivog Ferraria 126CK. „Kliže po čitavoj stazi bez imalo gripa. Mnogo puta sam pomislio da ću sigurno izletjeti ali ipak bi se nekako vratio – bolid prašta mnoge greške.“
Problem sa Ferrariem je bio taj što je nevjerojatno brzo trošio gume; „Pazite me se prvih nekoliko krugova, ali nakon toga će gume biti uništene i to će biti to od mene.“ Kada su se upalila zelena svjetla, Gilles je izveo još jedan od svojih veličanstvenih startova i probio se na treće mjesto. Na kraju prvog kruga, priljepio se Reutemannu na rep i prestigao ga na kočenju i tako zauzeo drugo mjesto. Jones, na prvom mjestu, je već u 14-om krugu napravio prednost od 8 sekundi ali je svojom krivnjom izletio sa staze i vratio se tek na petnaesto mjesto.
Gilles je tako preuzeo vodstvo no Reutemann je bio vrlo blizu, nekoliko puta bok uz bok, ali nikada dovoljno do sa progura ispred.
Piquet i Andretti su se sudarili a Prost je izletio sa staze. Villeneuveov timski kolega, Didier Pironi, je otišao na promjenu guma i utrku završio na 15-om mjestu.
Reutemann je nastavio istraživati puteve kojima bi moga proći Gillesa dok se grupa iza njih malo promiješala. Laffite se probio na treće mjesto ispred Watsona, što se i očekivalo zbog najboljeg vremena ostvarenog na kvalifikacijama, i dao se u lov za vodećima jer je bio svjestan da ima auto za pobjedu. To je smatrao i Reutemann koji je vrebao Gillesa kao jastreb čekajući i najmanju njegovu pogrešku. Iskoristivši promet ispred Reutemanna sada su se probili Laffite i Watson.
Posljednjih 18 krugova prva petorica su kružila kao brzi teretni vlak; Ferrari kao lokomotiva sa vezanim vagonima Ligiera, McLarena, Williamsa i Lotusa.
Carlos Reutemann
Jacques Laffite
Ferrari, Ligier, McLaren, Williams i Lotus.
I dok su njegovi pratitelji vozili po zavojima baš kao da su na tračnicama, Villeneuveove istrošene gume još više otežale upravljanje na nečistoj stazi. Činilo se kao da njegov Ferrari pijano tetura kroz svaki od Jaraminih 16 zavoja, a onda kada bi snaga od 550 propetih konjića, pod njegovom desnom nogom, bila oslobođena, Ferrari bi pojurio na pravcu. Ta priča se stalno ponavljala; u zavojima bi mu se približili a na pravcu bi se Gilles riješio pritiska ali samo do slijedećeg zavoja.
Tempo je bio frenetičan, atmosfera je bila naelektrizirana a vrućina je počela rasti kada su otpočeli posljednji krugovi.
Gilles je samo trebao izgubiti koncentraciju, promašiti brzinu ili proklizati milimetar da od pobjednika u trenutku postane gubitnik. Svako malo bi Ligier stigao skroz uz bok Ferrariu, a da se na njih obojicu popnu prijetili su McLaren, Williams i Lotus.
U posljednjem krugu Gilles se odupro i zadnjem očajničkom pokušaju Laffitea i cilj je prešao za 1 sat 46 minuta i 35.01 sekundi a ostali u treptaj oka: Laffite 0.22 sekunde nakon, Watson 0.36 sekunde iza Laffitea, 0.43 sekunde iza Reutemann a De Angelis 0.23 sekunde kasnije. Prva petorica su bila unutar 1.24 sekundi i samo je jedna utrka u povijesti priuštila zgusnutiju prvu petorku – Monza 1971.
Ferrari, Ligier, McLaren, Williams
John Watson
Elio De Angelis
„Jednom je Gilles izašao sa staze sa sva četiri kotača – ali vratio se! Ne znam kako – ali vratio se.“ Rekao je Reutemann.
„Iskreno, mislim da je to bila najbolja vožnja koju sam ikada vidio.“ bile su riječi Gordona Murraya Brabhamovog dizajnera. „Ta šasija je užasna, daleko najgora. Njegova vožnja je bila nevjerojatna. Odvesti takav bolid 80 krugova bez porgreške je postignuće. Ali učiniti to kad si u vodstvu i pod stalnim pritiskom je nezamislivo!“
Na podiju je iscrpljenog pobjednika okrunio i čestitao mu španjolski kralj Juan Carlos. Kasnije, Reutemanna su čuli kako govori „Bilo je ludo. Kao vlak.“ A Gilles se smijući složio „Bilo mi je neugodno zbog toga. U biti, nisam mogao shvatiti zašto me ne preteknu – mislim, trojica od njih četvero su bila brža na kvalifikacijama! Svo vrijeme sam mislio da mogu kružiti oko mene ako požele… Laffiteov auto je bar za 2 sekunde brži po krugu. Bilo mi je stvarno, stvarno teško i morao sam koristiti svaku priliku. I nikada nisam popuštao. To je bila najbolja utrka u mom životu!“

VN San Marina – Imola, 1982.

VN San Marina 1982. je bila posljednja utrka Gillesa Villeneuvea. Ovo su djelovi poglavlja „Season of Turmoil“ iz knjige „Chasing the title“ Nigela Roebucka i poglavlja „Time runs out“ iz Villeneuveove biografije Geralda Donaldsona.
Ususret utrci u Imoli, na istoj stazi su održana testiranja. Nekoliko timova je testiralo istog dana, no Ferrariji su bili najbrži. Gilles je 20.000 navijača poslao kući sretne sa svojim patentiranim okretanjem od 360 stupnjeva ispred boksova na kraju testiranja.
Gillesov Ferrari broj 27 je uvijek dobivao posebnu podršku kad god bi se pojavio na stazi. Van bolida uvijek je bio okružen mnoštvom navijača. Osim uobičajenog mnoštva transparenata „Forza Gilles“ i „Viva Villeneuve“ bio je i jedan vrlo veliki natpis „DIO PERDONA… GILLES NO“ – Bog prašta, Gilles ne… slogan koji je predvidio ono što će se dogoditi na utrci….
Unatoč velikoj podršci domaće publike, Ferrariji nisu mogli konkurirati Renaultima u kvalifikacijama. Arnoux je bio na pole positionu sa vremenom 1.29.765, Prost drugi sa zaostatkom od pola sekunde. Gillesovo vrijeme 1.30.717 je bilo dovoljno za treće mjesto dok je četvrti bio njgov timski kolega Didier Pironi sa vremenom 1.32.020.
Aronux je s lakoćom poveo utrku dok su Villeneuve i Pironi, već u prvom krugu, s lakoćom pretekli Prosta koji je morao odustati u sedmom krugu zbog tehničkih problema. U 27. krugu je Gilles pretekao Arnouxa ali je uspio ostati u vodstvu samo 4 kruga jer je Arnoux vratio vodstvo. Nekoliko krugova poslije je Pironi pretekao Gillesa ali Villeneuve je ubrzo vratio drugo mjesto i trojica vodecih su bila zgusnuti u manje od jedne sekunde sve do trenutka kada je Renualt u 44. krugu eksplodirao i ostavio dva Ferraria u vodstvu. Nastala je erupcija oduševljenja horde navijača koji su ponovno mogli vidjeti svog idola u Ferrariu sa brojem 27 – Villeneuvea, koji je sigurno kročio ka svojoj novoj pobjedi.
Kako su u tom trenutku stvari stajale, pobjeda je trebala biti Gillesova, jer u Ferrariu je oduvijek postojala odredba da ako se dva crvena bolida nađu u vodstvu, onaj koji je u tom trenutku prvi mora pobjediti. Villeneuve se uvijek držao tih pravila a najpoznatiji i najbolji dokaz je utrka iz Monze 1979. kad se vozio iza timskog kolege Jody Schecktera, znajući ako ga pretekne da će vjerojatno pobjediti ne samo u utrci nego i u čitavom prvenstvu.
Pironi je bio čovjek drugačijeg kova. Ipak, njihov odnos je bio dobar i profesionalan. Villeneuve, koji je živio po načelu da čovjeku uvijek treba vjerovati dok ne dobiješ razlog za suprotno, je vjerovao da mu je Pironi prijatelj.
Malo prije utrke u Imoli Didier Pironi se oženio ali Gilles i njegova žena nisu bili pozvani. Bilo mu je to cudno i spomenuo je to ženi za vrijeme treninga u Imoli ali ona nije bila iznenađena jer nikada nije vjerovala Pironiu.
Dva kruga poslije Pironi je pretekao Gillesa ali se ovaj ubrzo s lakoćom vratio u vodstvo. Navijači su voljeli tu borbu i činilo se da Ferrari želi još malo zabaviti domaću publiku. U tom trenutku Gillesu je pokazana tabla sa natpisom „SLOW“ i on je odmah usporio i krugovi su pali na 2 sekunde sporija vremena od dotadašnjih da bi se sačuvalo gorivo jer su testiranja pokazala da bi se lako moglo dogoditi da pri kraju ove žedne utrke bolidi ostanu bez goriva.
Ovo se nastavilo do završnih krugova utrke. Kad bi Villeneuve bio u vodstvu vremena krugova bi bila oko 1m 38s a kad bi Pironi vodio vozilo bi se 1m 35s po krugu! Gilles je tada samo brinuo zbog goriva, smatrajući da Didier samo zabavlja publiku – „Mislio sam da je to vrlo glupo – ništa više“.
U predposljednjem 59-om krugu utrke, Pironi je popustio gas na ulazu u zavoj Tosa i Villeneuve ga je pretekao, kako je on smatrao posljednji put. „Čak i u tom trenutku sam smatrao da je pošten i da će poštovati timske odredbe. Kasno se sjetio, ali nema veze.“ „Ušao sam u taj posljednji krug tako lagano da ne možete vjerovati, još uvijek vrlo zabrinut za količinu goriva; do zavoja Tosa sam gotovo jedrio…“ Ali na posljednjem mjestu za pretjecanje Pironi se provukao pokraj Gillesa, i tek tada je Gilles shvatio da je prevaren. „Nikada nisam na to niti pomislio“ – rekao je. „Glup sam bio, zar ne?“
Villeneuve je ušao u box uz veliku buku motora zbog maksimalnog broja okretaja i uz strašan dim guma, uništavajući svoj bolid. Izašao je iz bolida, vidno uznemiren, pogledao prema Pironiju i izustio jednu riječ – englesku, od četiri slova – i nakon kratkog i razočaranog pojavljianja na podiju žurno otišao do obližnjeg parka gdje ga je čekao njegov helikopter. „Otišao sam, jer da sam ostao pale bi teške riječi“ – rekao je.
Među onima što su se pridružili Gillesu na letu, bio je Jackie Stewart. „Nikad ga nisam vidio tako ljutoga“ – rekao je Stewart. „Rekao mi je da je njegova želja srušiti moj rekord najvećeg broja pobjeda, i ova pobjeda mu je ukradena. Bio je zaprepašten. Kod Gillesa je uvijek bila prisutna ta nevinost, kod njega nije postojala ni najmanje količina zlobnosti, i nije moga vjerovati što se dogodilo. Grozno je što su posljednji dani njegova života bili tako mučni i razočarani.“
Isto je mogao primjetiti i Gillesov prijatelj i novinar Nigel Roebuck koji Villeneuvea do tada nije vidio tako uznemirenog. Nije želio više ikada progovoriti riječ s Pironijem. „Objavio sam rat. Apsolutni rat.“
„Završiti drugi je jedno – bio bi ljut na sebe jer nisam bio dovoljno brz da me je pobjedio. Ali završiti drugi jer ti je kreten ukrao…“ Dvoličnost Villeneuve nije mogao probaviti. Kao što je Stewart rekao, ono što je Gillesu bilo važno su bile pobjede – to, i biti poznat kao najbrži vozač na svijetu. Za njega je bilo vrlo uvredljivo da je netko mislio da je pobjeđen u ravnopravnoj borbi.
„Ljudi su, čini se, mislili da smo imali najveću bitku u životu! Isuse Kriste, kvalificirao sam se sa sekudnom i pol brže od njega! Mislim da sam dokazao da, u jednakim bolidima, ako želim da je netko iza mene… pa, mislim da će taj netko i ostati iza mene…“
„I što sada? U Belgiji, ako se ponovi Imola, budemo prvi i drugi, sa kritičnom količinom goriva, onda bi, pretpostavljam, oboijica trebali ostat bez goriva? Ponašat ću se prema njemu kao da je u Williamsu ili Brabhamu. Napravit ću što sam trebao napraviti i u Imoli.“

VN Belgije – Zolder, 1982.

Velika Nagrada Belgije, koja je trebala biti Villeneuveova 68. utrka, počela je sa treningom i kvalifikacijama u petak 7. svibnja u Zolderu.
Osim dubokog osjećaja izdaje koji je osjetio nakon Imole, Gilles je nedvojbeno bio uznemiren činjenicom da je njegova reputacija najbržeg vozača bila okaljana i zbog toga je velika pažnja bila usmjerena prema Ferrarijevom boksu. Kontroverza Villeneuve/Pironi je tada bila glavna tema u Formuli 1. Tenzije su bile vidljive jer je Gilles izgledao mnogo zauzetiji poslom i pažljivo je izbjegavao bilo kakav kontakt s Didierom. Čak nije želio biti u boksu dok je tu bio Pironi. Nije bio razgovorljiv ni s novinarima. „Ništa se nije promijenilo od Imole. Još ne pričam s njim i radije ne bi ništa više govorio.“
U petak je Gilles odvezao peto najbolje vrijeme koje je bilo 1.289s brže od Pironijevog, no imao je mnogo pritužbi na upravljivost bolida, pogotovo na tvrdoj komponenti Goodyear guma. Najviše se žalio na kombinaciju lijevog i desnog zavoja prema Terlamenbochtu jer je bilo vrlo teško proći tuda punim gasom – to je bilo mjesto na kom će se dogoditi nesreća.
Bio je vrlo ljut i na probleme s prometom, zbog toga što se u pojedinim trenutcima na 4 kilometarskoj stazi nalazilo 30 bolida. „Svaki put kada sam bio u brzom krugu naišao sam na puno sporiji bolid. Kao što sam ranije rekao, glupo je imati samo dva seta kvalifikacijskih guma. Primoran si preuzimati visoke rizike.“
Gilles je bio intervjuiran od strane časopisa Le Soir o opasnosti utrkivanja. „Normalno je imati 1-2 nesreće u sezoni. Znam da riskiram da se nađem u bolnici. No, to me ne plaši jer sam svjestan rizika. Ali ima trenutka kada ne možete ništa uraditi. Ako mi u Zolderu pobjegne auto, sve što mogu je zvat mamu i prekrstiti se.“
Gilles je bio sam u Zolderu i spavao je u hotelu. Joann je propustila samo njegovih 6 utrka u Formuli 1, no ovog puta je ostala u Monacu sa djecom zbog priprema za Melanijinu prvu pričest u nedjelju.
U subotu su posljednje kvalifikacije počele u 13 sati. Dominantni su bili Renaulti a Ferrari je trebao zauzeti drugi startni red.
Petnaestak minuta prije kraja, Pironi je postavio vrijeme 1.16.501 koje je bilo za 0.105s brze od Gillesovog najboljeg vremena (1.16.616). Kako je vrijeme odmicalo, sve više bolida je izlazilo na stazu da poboljša svoje startne pozicije. Među njima je bio i Jochen Mass čije je najbolje vrijeme bilo 1.19.777 i zauzeo je posljednji startni red. Desetak minuta prije kraja Gilles je bio na stazi, koristeći svoj zadnji set kvalifikacijskih guma. Već je postavio svoje najbolje vrijeme ali je nastavio kružiti na sada već starim gumama pokušavajući popraviti vrijeme. Kada je Gilles prošao ciljnom ravninom pokazan mu je natpis „IN“.
„Pozvao sam ga u boks jer su mu gume bile istrošene i već je postavio vrijeme vrlo blizu najboljem vremenu Pironija.“ – prisjetio se Mauro Forghieri. „Znao je da ne može popraviti vrijeme i ulazio je u pit. Gilles je ulazio u boks u krugu u kojem je doživio nesreću. Ali i kada je bio u ulaznom krugu vozio je brzinom od preko 200 km/h. To je bio Gilles.“
Gilles je vozio prema onom lijevo-desnom zavoju prije Terlamenbocht zavoja, pri brzini koja je kasnije izračunata da je bila 225km/h, i vidio jednog Marcha ispred sebe. U svom stotom nastupu u F1 Jochen Mass je bio obziran i pažljiv vozač koji je pazio na druge. Bio je u petoj brzini ali je hladio gume i kretao se mnogo sporije od nadolazećeg Ferraria. „Vidio sam Gillesa u retrovizoru i očekivao da ce me prijeći s lijeve strane. Pomakao sam se u desno i nisam mogao vjerovati kad sam ga vidio doslovno iznad sebe. Udario je u moju desnu gumu i bio lansiran u zrak.“
Udes je bio avionskih proporcija, i nije sličio sudaru dvaju automobila, jer nije bilo gubitka brzine, nije bilo usporavanja prije udara. Ferrari je nastavio letjeti preko 100 metara. Pravio je salta udarajući u tlo čas nosom čas repom. Djelovi Ferraria su se rasipali uokolo. Vozač, sjedalo i volan su se razdvojili i bili su razbacani skoro 50m uokolo. Kako su pukli sigurnosni pojasevi, Gilles je ispao iz bolida a kaciga je spala s njegove glave. U tren oka na mjestu nesreće se stvorio doktor i pokušavao je oživjeti Gillesa. Davao mu je umjetno disanje i masažu srca. Stiglo je još doktora a okupili su se i suci, i pokušaji oživljavanja su se nastavili. Jochen Mass je zaustavio svoj bolid i pritrčao okupljenom mnoštvu.
Glavni doktor, Sid Watkins, je bio vrlo uznemiren, posebno zato jer je dobro poznavao Gillesa. „Kada sam prvi put upoznao Gillesa bio je vrlo uglađen, pravi gentleman.“ Sjećam se da mi je rekao: „Nadam se da vas nikada neću trebati.“ Tih sam se riječi sjeti kada sam prepoznao njegov bolid na mjestu nesreće.“
Polako su svi vozači stizali u pit i mnogi su svoje osjećaje krili pod kacigama. Ali neki i nisu, nego su plakali otvoreno. Među njima je bio i Alain Prost koji je rekao: „Izgubio sam motivaciju za utrku. Bio mi je prijatelj.“
Posljednji dio nezgode je prikazan na televiziji i bila je vidljiva veličina nesreće. Snimka je ponavljana i ponavljana, i mnogi su plakali gledajući je. Tuga se širila paddockom. Potresena momčad Ferraria je spakirala opremu i uputila se prema Maranellu. Marco Piccinini je ostao govoreći da je čudo još moguće.
Nesreća se dogodila u 13.52h a samo 11 minuta kasnije helikopter je Gillesa prebacio u bolnicu. U 17.40h doktori su objavili da je izvan svijesti i pati od ozljeda vrata i glave. Njegove vitalne funkcije održavane su putem aparata.
Onda je došla i konačna službena obavijest iz bolnice: „Gilles Villeneuve je preminuo u 21.12h.“

ANEGDOTE

Sve priče su preuzete iz fantastične biografije „Gilles Villeneuve – The life of the legendary racing driver“ – Gerald Donaldson.

„… dok smo se okretali – šaltao je iz pete u četvrtu, u treću, u drugu, vuum – vuum – vuum – barem smo se tri puta okrenuli za 360 stupnjeva. Onda je pustio spojku, stisnuo gas i uz smješak samo nastavio dalje istom brzinom, bez zaustavljanja!“

Gilles na cesti

Na poslovnom putu u Europu 1979, John Lane je posjetio Gillesa u stanu u Monacu. Zapričali su se i odjednom je Lane shvatio da kasni na avion. Taj put do Aerodroma duboko se urezao u sjećanje Johna Lanea:

„Odveo me u svom Ferrariu 308 cestom gdje je Grace Kelly poslije poginula i to je bila jedna od najuzbudljivijh vožnji u mom životu. Stigli smo do naplatnih kućica sa nekih 80km/h i on je samo bacio sitniš u kućicu.

Čuvari su ga, činilo se, već dobro poznavali i samo su viknuli bonjour i mi smo prošli. Stigli smo do jedne okuke brzinom od 230km/h i pogodili smo u komad leda.“ Mislio sam da ću umrijeti, ali barem će mi se to dogoditi dok sjedim pored jednog od najboljih vozača na svijetu. I gledao sam ga dok smo se okretali – šaltao je iz pete u četvrtu, u treću, u drugu, vuum – vuum – vuum – barem smo se tri puta okrenuli za 360 stupnjeva. Onda je pustio spojku, stisnuo gas i uz smješak samo nastavio dalje istom brzinom, bez zaustavljanja! To mi je bio jedini primjer iz prve ruke koliko on nadljudski dobro kontrolira vozilo pri okretanju.“

Gilles je smatrao da je njegova sposobnost izlaženja iz tih okretanja proizašla iz dobro razvijenog instikta za preživljavanje. „Mislim da je želja za preživljavanjem presudna. Kada se okrećem po cesti, želja da preživim je ta koja me tjera da se trudim i pokušam shvatiti u kojem smjeru se auto kreće. Uvijek tražim izlaz u ovakvim situacijama. Neki vozači se ukupe s nogom na kočnici kada se počnu okreteati. Nisam takav, želim nastaviti voziti a to znači izaći iz tog problema!“

Gaston Parent i odvjetnik Boris Stein su putovali u Genevu na pregovore s Gillesovim sponzorom. Gilles i Joan su bili s njima u malom iznajmljenom Volkswagenu. „Sjedila sam naprijed“ prisjeća se Joann, „i odvjetnik je vozio a straga su bili Gaston i Gilles. Prije no što smo krenuli Gaston je rekao odvjetniku da ni pod koju cijenu ne pušta Gillesa da vozi.

Gaston je zaspao i istog trenutka je Gilles potapšao odvjetnika i rekao „Sada ja vozim.“ Odvjetnik koji nikada nije bio u autu sa Gillesom je valjda promislio da Gilles, profesionalni vozač, zna što radi… Gaston se uskoro probudio, jer bilo je nemoguće spavati, i počeo je urlati na Gillesa. Ali odvjetnik nije rekao ni riječi i mislila sam da je vrlo miran. Onda sam vidjela njegovo blijedo lice i shvatila da ne može govoriti.“
„Rekao sam Borisu da mu ne daje prokleti ključ,“ rekao je Parent, „a onda vidim on sjedi do mene straga i Gilles kreće. Čuo sam ove riječi „Krećemo! Sranje!“

Bili smo u planinama i cesta je bila puna onih svjetlećih oznaka koje upozoravaju na opasne okuke i da se treba usporiti. Ali on je čitavim putem držao gas do daske.
Kad bi stigao iza kamiona, priljepio bi se uz njega toliko da se gotovo moglo osjetiti kako udara u njega. Pogledao bi zatim ne jednu ili drugu stranu, i onda ga pretekao – često s pogrešne strane, preko šljunka. O Bože! Ostavio sam pola utrobe tamo.
Kad smo stigli u Genevu te noći, Boris mi je rekao da sada shvaća što sam mislio…“

Enzo je Gillesu za osobne potrebe poklonio Ferrari 308GTB a opskrbljivao ga je i sa Fiatovim modelima. No, Gilles je žudio za Ferrari Berlinettom sa 12 cilindričnim bokser motorom i planirao je jednoga takvoga uključiti u svoj novi ugovor.

Žudnja za tim autom mu se povećala zbog Boxera koji je imao njegov prijatelj Walter Wolf; „Zamolio sam Gillesa da odvede moj BB u Ferrarievu tvornicu na popravak, ali zapravo je na autu trebalo više popravljati kad ga je vratio!“ Gilles je uvijek čekao zadnji trenutak kad bi išao u Fiorano. „Normalnom vozaču bi trebalo 5 sati, a ako biste stvarno brzo vozili možda ste mogli stići za 3 i pol sata. Ali Gilles je stizao za 2 sata i 45 minuta! Nije ni čudo što sam trebao novo auto nakon što ga je Gilles par puta odveo na popravak!“

Po mišljenju Gastona Parenta, Walter je sretan što nikada nije išao s Gillesom na te izlete. Jedom prilikom je Parent sa Gillesom išao u posjetu Robertu Nosettu, bivšem manageru Ferrari tima, i trenutnom direktoru staze Enzo i Dino Ferrari u Imoli. „Pričali smo s Robertom kad odjednom Gilles kaže da moramo ići jer Jody (Scheckter) dolazi na večeru u 20h u Monaco! Zaboravio je na to a sada je 16.30h i mi smo u Imoli! Žurno smo ušli u 308-icu. Mrzio sam te vožnje jer mi se uvijek činilo da stružem guzicom po cesti. Krenuli smo uz škripu guma, gas do poda stisnut i tako cijelim putem – nije podigao nogu s poda!

Sjedio sam zatvorenih očiju. Nisam želio gledati jer u okukama na autostradi, kad bi naletio na kamion provukao bi se između njega i ograde! Kunem vam se da nije bilo više od centimetra sa svake strane!“ Obično treba 5 sati, i to njegovom brzinom ali on sada želi iz Imole do Monaca stići za 2 i pol sata!

Došli smo do mjesta gdje se odvaja cesta za Monaco. I valjda su dobili dojavu jer malo prije naplatnih kućica je bila čitava grupa policajaca u bijeli odorama sa palicama i mahali su da stanemo – njih 15! Gilles je stao na kočnicu i bočno kližući se jedva zaustavio – metar od policajca! Tip se tako razljutio da sam mislio da će počet razbijat auto palicom. Pogledao sam Gillesa a on vrlo smiren i ništa ne govori. Posegne za aktovkom na stražnjem sjedalu i izvadi 4 razglednice sa svojom slikom, putovnicu i vozačku dozvolu. Pogleda policajca ravno u oči i pruži mu to. Policajac pogleda razglednice i reče: „Oh ho! Villanova! Villanova!“ i svi se policajci okupe oko njega. Zatim je zatvorio prozor i opet smo uzletjeli istom brzinom, kakvom smo i stigli!“

Svaki put kad bi stigli do naplatnih kućica, otvorio bi prozor i bacio novce. Ne znam bi li uopće pogodio… Onda opet – puni gas!

I čitavo vrijeme je sjedio opušteno, jednom rukom na volanu a drugom bi tražio slatkiše ili žvake. I kad bi tražio bombon ja sam bio vrlo nervozan tako da sam ga počeo hraniti bombonima samo da bi obe ruke držao na volanu.

Stigli smo u Monaco u 20.15h i večerali s Jodiem. Toga dana sam odlučio da se više nikad neću voziti sa Gillesom. I nisam!“

Ali Parent se vozio sa Jodiem i Gillesom u Scheckterovom Ferrariu 400 prema Italiji. „Jody je stao na crpku, otvorio prozor i pogledao radnika na benzinskoj stanici. Jody je svjetski prvak ali tip nije ni trepnuo. Samo je pogledao i natočio gorivo. Onda je Gilles otvorio prozor i tip je uzviknuo s oduševljenjem „Hej Villanova!“ i mnoštvo se okupilo oko Gillesove strane automobila!

Jody je otvorio vrata, izašao i počeo se derati: „Pogledajte vi kurvini sinovi! Gubo jedna! Ja sam svjetski prvak – ne on! Vratio se zatim u auto i rekao mi: „Možeš li vjerovati?“

Smijao se ali mislim da je to bila samo na pola šala…“

Gillesov brod

Po Scheckterovom mišljenju, najluđa stvar koju je Gilles kupio bio je njegov brod. „Za mene je to bila potpuna ludost, ali on je uživao. I još je iz SAD-a naručio dva golema V8 motora za tu svoju vražju stvar. Samo sam jednom otišao na vožnju s njim. Rekao sam mu da stane i da me pusti van. Bio sam ukočen od straha!“

Gaston Parent je bio sa Gillesom kad je izabrao taj brod od 11 metara i sjeća se: „Taj brod je bio prokleto ludilo, nešto nevjerojatno. Platio ga je 185.000$ i bio je napravljen samo za njega. Ali to mu nije bilo dovoljno pa je iz Detroita naručio dva motora od 700 konja i ispušni sistem iz Kalifornije za 18.000$.

Policija mu nije dozvoljavala da pali motore u luci Monaka. Bili su tako glasni da je morao ići na otvoreno more, u Mediteran da ih upali.“

„Brod je bio bol, doslovno.“ kaže Joann. „Djeca i ja bi bili crni i plavi kad bi izašli s tog broda. Nije se moglo sjediti u njemu nego se moralo stajati. Tako sam ja držala djecu u rukama da ne odlete s broda! On je uživao. Dok sam ja očajnički pokušavala ostati u brodu s djecom on bi skakao po valovima i valjda provjeravao koliko dugo treba da motori eksplodiraju ili da se brod raspadne. Na kraju je išao sam jer ni djeca više nisu htjela ići na taj brod.“

Gilles i helikopteri

Gilles Villeneuve je kupio helikopter i jednog dana je provozao Jody Schecktera od Monaca do Fiorana… Jody nikako nije volio helikopter a zasigurno ga je mrzio kad je znao da Villeneuve upravlja njime, jer znao je kako Gilles vozi auto i mogao je pretpostavljat da nije baš „normalan“ ni za upravljačem helikoptera!

I kad su stigli blizu Italije u helikopteru je počela svijetliti crvena lampica… Kad bi Jody pitao Gillesa što je to, što to znači, Gilles bi mu rekao „Ma ne brini, ništa važno“.

Kad su sretno sletjeli u Italiju, Gilles je otišao obaviti nešto a Jody je za to vrijeme u priručniku za helikopter pronašao da uključena crvena lampica označava pregrijavanje baterije, te da može eksplodirati i da se ima 30 sekundi za slijetanje! Sve je to u panici priopčio Villeneuveu, ali on mu je opet odgovorio da ne briine te da će sve bit u redu.

Ali kad su se nalazili nasred mora, na putu nazad u Monaco, lampica se opet počela paliti! Jody je poludio od straha i vikao na Gillesa: „Poremećeni stvore eksplodirat će baterija, sve ćes nas pobiti!“ Ali to nije bilo nista, Jody je najveće šokove proživljavao kada bi Villeneuve odjednom ugasio motor helikoptera, elisa bi usporavala vrtnju, helikopter bi počeo padati i onda bi Gilles opet upalio motor – naime tako je hladio bateriju!

Jody je jedva dočekao slijetanje u Monaco i na izlasku je rekao Gillesu: „Jebi se Villeneuve, nikad se više neću vratit u tu vražju stvar!“ I nije se vratio…

Gilles i Jody

Gilles Villeneuve i Jody Scheckter nisu bili samo momčadski kolege nego i odlični prijatelji. Jody je često hvalio Gillesa ali nekad je bio i dosta kritičan prema njemu. „Gilles je želio pobjediti u krugu, nije želio pobjediti u utrci, nije želio pobjediti u prvenstvu. Bio je vrlo inteligentan ali je, po mom mišljenju, želio krive stvari u utrkama. Jedna od stvari koja mi je davala nadu da imam šanse protiv njega su bile gluposti koje je činio. Ali Gilles je tako jako želio postaviti brza vremena pa bi nerijetko u utrci, kada bi osjetio da mu gume polako popuštaju, otišao u boks na promjenu i zatim odvezao najbrži krug utrke.“ rekao je Jody.

„Gilles je volio taj imidž luđaka i radio je na tome. Običavao sam se s njime voziti u Fiorano, i obično je čitavim putem bio smiren. Ali, kad bi došli na 10-ak kilometara od Maranela, pretvorio bi se u luđaka, šlajfajući, kližući uokolo i tako. Kad bi stigao do parkirališta pokraj tvornice izveo bi okret od 360° i mehaničari bi mu oduševljeno pljeskali. Ja sam samo opušteno sjedio, jer mi je to davalo osjećaj da ako ovako vozi po cesti onda mora raditi greške na stazi i tako ću ga moći pobijediti.“

„Ali nisam mu dozvoljavao da se tako glupira na autocesti jer pri tim brzinama opasnost je velika kao i u utrkama.“ Nakon nekoliko puta Jody je inzistirao da on vozi a Gillesu bi tada bilo vrlo dosadno. Da bi razbio dosadu izvodio je gluposti kao npr. dok bi čitao novine za vrijeme vožnje stavio bi ih Jodiu u lice, zaklanjajući mu pogled na cestu, i govorio „Vidi Jody, vidi što pišu o tebi. Ti si poznat!“

U tim člancima su se često mogle naći laži o odnosu dvojice momčadskih kolega. „Imali smo vrlo otvoren odnos i to je nerviralo neke novinare jer su znali izmišljati priče. Ponekad bi došli meni i rekli da je Gilles rekao ovo, da je rekao ono, da govori kako je mnogo brži i tako… Ali ja sam znao da je on pošten i on je znao da sam ja pošten. Tako da smo mi izrugivali novinare znajući što pokušavaju.“

 

 

Pismo Gillesu

 

U Ferrariu jos (1989.) dobivaju pisma adresirana na Gillesa Villeneuvea, puna tuge i žaljenja, a prima ih Brenda Vernor. Svjetske novine su objavile neka pisma pristigla od tisuća shrvanih obožavatelja. Šest mjeseci nakon Gillesove smrti, 21-godišnja žena je napisala:

„Još uvijek ne mogu vjerovati da te više nema… Svojoj kćeri ću sa ponosom pričati o tebi. Moći ću joj reći da sam uživala u tebi i da sam plakala zbog tebe. Imam osjećaj beskonačne praznine za koju mi se čini da je ništa neće moći ispuniti osim mojih suza. Nadam se da si gore pronašao stazu… Kreni Gilles, uvijek ćeš biti prvi. Kad pogledam prema zvjezdanom nebu, vidim tebe u najljepšoj zvijezdi. Najsjajnijoj. Sigurna sam da ti sada gore misliš na nas, na mene, koja sam umrla u svom srcu zajedno s tobom. Jednog dana ću ti donjeti ružu jer si bio moj prvi uništeni san…“

Svijet poslije tragedije…

Taj dan, 08.05.1982. se zauvijek urezao u sjećanja miljuna ljudi širom svijeta. Za mnoge novinare Zolder je bio užasno iskustvo. Mnogi od njih su kroz suze slali izvještaje u svijet.

Novine

Nigel Roebuck je rekao: „Sjećam se da sam plakao, iako nismo plakali kad bi poginuo neki od vozača. Ali Gilles mi je bio vrlo važan kao prijatelj i nikada više nisam isto osjećao prema trkama. Zamalo sam odustao od svega.“

„To je bilo ružno vrijeme u Formuli 1, puno svađa FISA-e i FOCA-e, podjele u paddocku… Gilles je bio razlog zbog kojeg sam išao na utrke Formule 1.“

„Bio sam shrvan. Ali najgore je bilo što se to dogodilo zbog onoga u Imoli. Gilles je vjerovao Didieru kao prijatelju. Što se dogodilo u Imoli je bilo kao nož u srce Gillesu.“ – rekao je Peter Windsor.

Rob Walker: „Uvjeren sam da ga je situacija s Pironijem ubila. Sigurno je to bilo u njegovim mislima čitavo vrijeme.“

John Blundsen mu se pridružio u razmišljanju i rekao: „Imam osjećaj da je Villeneuve tog dana vozio s previše emocija. Mislim da je oprez bacio u vjetar.“

Nekoliko dana nakon nezgode, Nikki Lauda je kritzirao Jochena Massa zbog toga što nije ostavio više mjesta Gillesu ali je nakon toga i dodao: „Moram reći da je Villeneuve vjerojatno jedini vozač koji bi izabrao rizičnu opciju pretjecanja sporijeg auta vozeći punim gasom i to van idealne linije. Vjerojatnost nesporazuma je bila prevelika.“

FISA je objavila rezultate svog istraživanja i zaključila da je nesreća bila uzrokovana isključivo greškom Villeneuvea, te je Jochen Mass oslobođen bilo kakve krivnje.

Slijedećeg dana Rosberg je vozio sam pokraj staze Zolder. „To je bilo napraznije mjesto na svijetu. Mrtvo. Samo parkiran Gillesov helikopter. Tada me je strefilo. Vrlo snažno.“

Tri tjedna nakon Gillesove smrti, Pironijeva karijera u Formuli 1 je bila završena u strašnom sudaru na treningu u Hockenheimu. Udario je u Renaulta Alaina prosta i odletio u zrak. Nesreća je užasno podsjećala na Gillesovu. No, Didier je preživio ali s teškim ozljedama nogu. Podvrgnut je čak 31 operaciji.

Enzo Ferrari mu je obećao mjesto u momčadi kad se potpuno oporavi. U Pironiju je tinjala nada da će se vratiti utrkivanju, ali nije mu bilo suđeno. Život je izgubio u sudaru trkaćih brodova u ljeto 1987.

Didieru Pironiu je bilo uistinu žao zbog Imole. Njegov dom je bio ispunjen slikama njega i Gillesa, a njegova žena je dala sinovima blizancima imena Didier i Gilles.

Sempre Gilles

Tjedan dana nakon Gillesove smrti, gradsko vijeće Montreala je službeno preimenovalo stazu Ile Notre-Dame u Le Circuit Gilles Villeneuve. U Berthiervilleu je otvoren muzej Gillesa Villeneuvea, a izgrađen je park Gilles Villeneuve i Gillesova statua u prirodnoj veličini odjevenog u trkaće odijelo. Ispod piše „Gilles Villeneuve 1950-1982 Merci, Gilles“

Spomenik Gillesu Villeneuveu je izgrađen i na stazi Zolder u Belgiji. U Fioranu je ulica koja vodi do test staze službeno nazvana Via Gilles Villeneuve a još jedan spomenik izgrađen je pokraj ulaza na stazu. To mjesto je uvijek ukrašeno svježim cvijećem od strane obožavatelja koji se dolaze slikati, a prije stoje skrušeno u počasnoj tišini.

Godinama poslije su se na stazi San Marino pojavljivali transparenti „Gilles vivo“, a kanadska zastava je bila obojena na trećoj startnoj poziciji odakle je Gilles startao svoju posljednju utrku.

Grafiti kao što su „Gilles zauvijek“ su ispisivani na ulicama i zidovima oko Fiorana i Maranella. Činilo se da njegova legenda raste.

Ulica i poštanska marka

Najveći podsjetnik na Gillesa je stigao 1996. godine kada je Jacques njegov sin, potpisao za Williamsovu F1 momcad. Jacques je 1997. uspio ono što njegovom ocu nikada nije pošlo za rukom – osvojio je naslov svjetskog prvaka. Ipak, legendu svog oca nije nadmašio. Iste godine je izdana i poštanska marka s likom Gillesa Villeneuvea.

2004. godine je Jacques još jednom oživio legendu svoga oca. Na festivalu u Goodwodu je s kacigom svoga oca provozao bolid u kojem je sam Gilles sjedio i tako odao počast ovoj nezaboravljenoj legendi. Jacques je pri tom izjavio: „Bilo je veličanstveno i posebno, iako je bilo kratko. Nikada nisam mislio da ću ovo učiniti. To je nešto što učiniš jednom u životu i ostane ti zauvijek. Ova vožnja je bila kao „hvala i zbogom“ mome ocu.“

Iste godine je objavljeno da će se 2006. poceti snimati film o životu Gillesa Villeneuvea, prema knjizi Geralnda Donaldsona – The life of legendary racing driver. 2006. godine će izaći i pjesma koju je davno napisala Melanie Villeneuve u čast svome ocu. Neće to biti prva pjesma posvećena Gillesu – Claudio Lolli je već davno objavio pjesmu o malom kanađaninu.

Godinu dana poslije, kada je Jacques testirao za Sauber na stazi u Fioranu, vjerni navijači njegovog oca došli su se slikati s njime. Bio je to za njih veoma emotivan događaj – vidjeti još jednog Villeneuvea na stazi u Fioranu, nakon 22 godine bilo je nešto posebno. Slikali su se ispred crveno obojenog aviona koji je nosio broj 27 – aviona kojeg je Gilles pobjedio u utrci u Istrani 1981. godine.

I da, stvarno, Gilles još nije zaboravljen, nije zaboravljen ni 24 godine nakon velike nesreće u Zolderu. Čuda koja je on izvodio na stazi nisu ponovljena. Njegove utrke su još uvijek u sjećanjima očevidaca i danas se na snimkama gledaju sa nevjericom i divljenjem. Gillesova legenda stvarno raste, a tome svjedoči i imenovanje jednog trga u Imoli trgom Gillesa Villeneuvea – 24 godine nakon njegove smrti.

Rekli su o Gillesu

Chris Amon – „Ima nevjerojatan prirodan talent i veliku želju. Još uvijek puno izljeće ali ubrzo će naći svoje granice. Ima fantastičnu kontrolu nad svojim autom i smatram da je strahovito hrabar vozač.“

Rene Arnoux – „Bilo je užasno kad je Gilles preminuo. Plakao sam taj dan i slijedeći dan, također, iako sam morao voziti… i sijećam se osjećaja da smo od sada svi bili jednaki. Gilles je otišao. Svi smo znali da je imao talent koji mi nismo mogli dosegnuti.“

Rene Arnoux (o epskoj bitci sa Villeneuveom u Dijonu 1979.) – „Znao sam da me pobjedio najbolji vozač na svijetu.“

Eddie Cheever – „Svi se slažu da je Gilles bio vozač koji je riskirao najviše.“

Juan Manuel Fangio – „On će zauvijek ostati član obiteljni uistinu velikih vozača u povijesti automobilističkih utrka.“

Enzo Ferrari – „Villeneuve nije vozio da završi, nije vozio za bodove. Vozio je da pobjedi. Iako je bio malog rasta bio je velik!“

Enzo Ferrari – „Moja prošlost je označena tugom za ocem, majkom, bratom, sestrom, ženom… moj život je pun tužnih sijećanja. Osvrnem se i vidim svoje voljene i među njima vidim lice ovog velikog čovjeka – Gillesa Villeneuvea“

Enzo Ferrari – Neki kažu da je Gilles lud. Ali ja kažem „Dajmo mu šansu!“

Mauro Forghieri – „Gilles je gladniji pobjede nego iti jedan drugi vozač“

Kris Harrison – „Gilles uvijek zna što želi. I uvijek čini što treba da bi to i dobio.“

James Hunt – „Bio sam impresioniran njegovim očitim talentom i odnosom s utrkama na tako profesionalan način: ili imaš sposobnost da voziš Formulu 1 ili ne.“

Alan Jones – „To je tipičan Gilles. Nikad se ne predaje!“

Jacques Laffite – „Znam da ljudi ne mogu raditi čuda. Nitko ne upravlja magičnim moćima, ali Gilles vas je tjerao da se zapitate. Bio je tako brz.“

Niki Lauda – „Gilles je bio savršen vozač… Imao je najveći talent od svih nas. U koje god auto da ste ga stavili bio bi brz.“

Niki Lauda – „Uvijek ću voljeti Gillesa. Volio sam sve njegove osobine, iako mi nije bio drag rizik koji je preuzimao. Bio je najluđi čovjek kojeg sam upoznao u Formuli 1.“

Franco Lini – „Potpuno se predaje onome u što vjeruje; svojim utrkama, svojoj obitelji i svojim prijateljima.“

Roberto Nosetto – „Gilles mi je dao lekciju iz života – naučio me da nikad ne odustajem“

Gaston Parent, Gillesov manager – „Promatrao sam ga, primjetio sam da je veoma pametan momak. I kad priča o trkama, vidim da drhti.“

Ronnie Peterson – „Čovjek je javna opasnost!“

Nelson Piquet – „Malo je čudan ali zasigurno fenomen.“

Clay Regazzoni – „Pokušao je nemoguće pretjecanje, mislim da je to pitanje neiskustva; jer ponavljam, teoretski je nemoguće pretjecati u tom zavoju!“

Carlos Reutemann – „Odmah sam shvatio da bi mogao imati veliku karijeru. Jedna godina u Formuli 1 mu je bila dovoljna da postane jedan od najbržih vozača na svijetu.“

Keke Rosberg – „Nema sumnje, Gilles je bio nevjerojatno hrabar. Bio je najveće „đubre“ s kojim ste se mogli utrkivat, ali bio je i poptuno pošten. Velik vozač.“

Jean Sage, manager Renaulta – „Gilles je bio fantastičan. Svatko od nas, svaki tim je želio imati Gillesa. Umijeće koje je imao, sposobnost… Mogao je učiniti baš sve što je želio učiniti sa svojim autom. Većina ga je smatrala najboljim vozačem Formule 1 našeg vremena.“

Jody Scheckter – „Kada bi se mogao vratiti i poživjeti svoj život još jednom, mislim da bi radio potpuno iste stvari sa jednakom strasti.“

Jackie Stewart – „Mislim da je Villeneuve vrlo, vrlo dobar. Još radi neke greške – neke zavoje uzima preširoko, vozi preko pasica, Ali mislim da je fantastičan i vjerujem da će uskoro postajati sve bolji i bolji.“

Joann Villeneuve- Gillesova zena – „Došao je i rekao mi: Prodao sam našu kuću da bi kupio auto. Mislila sam da je poludio.“

Jacques Villeneuve – „Većina ljudi vjeruje da je moj otac bio lud, i sretan sam zbog toga.“

Ray Wardell – „Gilles je svjetan svojih granica. Ove granice su drugačije nego kod običnih vozača i može ih doseći mnogo češće.“

John Watson (1981) – „On je prvak, nema dvojbe. Pokazao je to toliko puta, po mom mišljenju zaslužuje naslov svjetskog prvaka.“

Gillesove izjave

„Nemam straha od sudara. Naravno, ako sam u brzom zavoju sa ogradom vani, ne želim se razbiti. Nisam lud. Ali ako je blizu kraj kvalifikacija i u krugu sam za polepostion… možda, mislim… mogu stisnuti zube…“

„Da mi je netko rekao da će mi ispunit tri želje, moja prva bi bila da se utrkujem, druga bi bila da budem u Formuli 1, treća bi bila da vozim za Ferrari.“

„Više sam se bojao prije svog prvog sudara. Kada sam vozio u Formuli Atlantic bojao sam se onih čeličnih ograda oko staze. Kada sam pri velikoj brzini jako udario u tu ogradu i slomio nogu – bila je to dobra lekcija, jer više se ne bojim čeličnih ograda. Mislim da se svi boje nepoznatog.“

„Nikad ne razmišljam o smrti, ali prihvaćam da je to dio igre.“

„Uvijek želim biti najbolji u onome što radim. Jer takav sam. Ne zanima me ništa osim prve pozicije!“

„Ako je suditi prema novinama i televiziji, kadgod bi imao sudar bilo bi to kao da sam ih imao pet!“

„Finishing second means you are the first person to lose.“

„Nikada nisam izašao iz bolida i rekao da sam se mogao više potruditi.“

„Ako je istina da je ljudski život poput filma, onda sam imao privilegiju da budem umjetnik, glavni glumac i redatelj svog načina života…“

„Moj idealni F1 bolid bi bio nešto poput McLarena M23, sa snažnim atmosferskim motorom, 800 konja, velikim stražnjim gumama. Mnogi kažu da bi trebali imat uže gume, ali ja se ne slažem jer trebaš široke gume da te uspore kad se izvrtiš. I trebaš mnogo konja da odlijepiš široke gume, tako da auto kliže. To bi bio fantastičan spektakl! Prolazili bi kroz zavoje u jednoj brzini niže nego što to sada činimo, i prolazili bi kližući. Znate, ljudi još pričaju o Ronniu Petersonu u Lotusu 72, i ja to razumijem. Slažem se s njima. To je zabava koju ja želim priuštiti publici. Dim iz guma! To! Stalo mi je do navijača, jer sam i ja bio jedan od njih. Čini mi se da gubimo dio navijača, i to je loše.“

tekst preuzet sa sajta www.sempregilles.com

Armin Mujkanović

Vozač brdskih trka, sedmostruki šampion BiH u kartingu. Piše o velikanima sporta za koji živi.

Video